Znate onaj trenutak kad vaše dijete stavi dekicu oko ramena, zauzme herojsku pozu i vikne: „Ja sam superjunak!!“? Ili kad vam s najozbiljnijim licem donese plastični tanjurić s nevidljivim kolačićima i nestrpljivo pita: „Je l’ vam fino?“
To je ono što nazivamo igranje uloga kod djece. I nisu to samo slatki trenuci (iako, realno, jesu preslatki). To je način na koji djeca uče i istražuju svijet.
Kroz igru, pokušavaju shvatiti kako stvari funkcioniraju. Oponašaju odrasle, ponavljaju ono što su vidjeli. Kako mama kuha, kako tata razgovara na telefon, kako liječnik pregleda pacijente. Možda ne znaju točno što rade, ali u njihovoj glavi sve ima smisla.
I dok mi ponekad mislimo da su njihove ideje potpuno nasumične, istina je da su one odraz svakodnevnog života. Djeca upijaju sve oko sebe. Primjećuju kako se ponašamo u trgovini, kako pazimo na promet, kako hvalimo kuhara u restoranu. I onda to prenose u svoju igru, ali s dozom svoje dječje logike.
Kako igra uloga pomaže djeci
Znate i sami. Dnevni boravak nikad nije samo dnevni boravak. To je operacijska sala, restoran/kafič, policijska postaja i vatrogasna stanica. A vi ste gost, pacijent ili osumnjičeni razbojnik.
Scena: vaše dijete u bijelom mantilu (koji je zapravo stari ručnik), s igračkom stetoskopom oko vrata.
Vi sjedite na podu, a plišani medo leži na stolu.
„Što ga boli, doktore?“ pitate ozbiljno, jer znate da se takve stvari ne shvaćaju olako.
„Ima temperaturu!“
„Koliko?“
„Dvjesto!“
„Jao! Hoće li preživjeti?“
Dijete uzdahne. „Pa… mora dobiti pikicu.“.
I evo ga. Medicina u rukama trogodišnjaka.
A onda, deset minuta kasnije, potpuno drugačija situacija. U istoj toj sobi sada ste u najpoznatijem restoranu u kvartu. Dijete iza svoje male kuhinje, lonci zvekeću, a vi sjedite za improviziranim stolom.
Dolazi tanjur s – ničim.
„Izvolite, vaša pizza!“
Naravno.
Ovakvi trenuci nisu samo smiješni, iako su neprocjenjivi.
Kroz igru uloga, djeca uče kako stvari funkcioniraju. I to ne samo ono što vide, nego i kako se osjećati u tim situacijama.
Kad vam dijete prisloni toplomjer na čelo i kaže „Ne brinite, sve će biti u redu“, uči empatiju.
Kad vam naplati večeru u svom restoranu „dvjesto milijuna eura“, vježba osnovne pojmove trgovine.
I ono najvažnije. Uče kroz igru, bez napora, bez stresa. Njima je to zabava, a usput rade ono što ćemo svi raditi cijeli živo. Učiti kako biti ljudi.
Pa da, možda je vaš dnevni boravak često razbacan, pun dječjeg posuđa i lažnih injekcija. Ali u tom neredu rađaju se ideje, uče se vještine i stvaraju uspomene.
Kako potaknuti igranje uloga?
Djeca su majstori mašte. Njima ne treba puno da se pretvore u liječnika, kuhara ili policajca. Dovoljan je jedan rekvizit i već su u akciji. No, ako želite da igra potraje duže i bude bogatija, postoji par trikova kako je potaknuti.
Prvo ,uključite se. Nema ništa ljepše od toga nego kad odrasli pristanu na njihova pravila igre. Ako vas dijete pozove u restoran, nemojte samo reći „kasnije“. Sjednite i ozbiljno naručite. „Molim vas, jedan sendvič od sira i najjaču kavu koju imate.“ I obratite pažnju to oduševljenje jer ste prihvatili igru!
Ako ste pacijent u njihovoj bolnici, odigrajte ulogu do kraja. Dramatično se uhvatite za trbuh i recite: „Doktore, hitno mi treba pomoć! Dijete će odmah prionuti poslu i pregledati vas stetoskopom. Vrlo vjerojatno vam sijedi injekcija.
Drugo, osigurajte im materijal za igru. Djeca mogu iz ničega stvoriti svašta, ali prave igračke mogu učiniti igru još uvjerljivijom i zanimljivijom. Kad u rukama imaju pravu kuhinju i pribor, doktorski set ili možda dječju trgovinu, osjećat će se kao da su zaista u toj ulozi.
Treće, pustite ih da oni vode priču. Djeca ne igraju po pravilima odraslih i to je ono što igru čini posebnom. Ako kažu da banana košta „dvije tisuće“, nemojte ih ispravljati.
Pregovarajte! „A mogu li dobiti popust ako kupim i ovu jabuku?“ Kad im damo slobodu da oni sami odlučuju, njihova mašta dobiva još veća krila.
Kako izgledaju igre uloga u različitim fazama djetinjstva?
Kada djeca imaju oko dvije-tri godine, obično oponašaju ono što vide kod kuće. Kuhanje, čišćenje, briga o bebama. Nije rijetkost vidjeti dvogodišnjakinju kako nosi lutku u naručju i nježno joj šapće: „Ne brini, mama je tu.“
Oko četvrte i pete godine, igra uloga postaje još složenija. Djeca već tada smišljaju vlastite priče, kombiniraju različite uloge i stvaraju svoja mala pravila igre. To je doba kad obožavaju imati dječje kuhinje, princezine krune ili ogrtač s likom super junaka.
Kad napune šest ili sedam godina, njihove igre uloga često postaju prava mala kazališna predstava. Vole se dogovarati s prijateljima, stvarati scenarije, pa čak i postavljati „pravila“ igre.
I to je ono predivno kod igranja uloga. Ono raste i mijenja se zajedno s djetetom.
Koje igračke mogu pomoći u igranju uloga?
Iako su djeca nevjerojatno kreativna i od bilo čega mogu stvoriti igru, ponekad im možete malo pomoći s pravim rekvizitima.
Ako vaše dijete voli glumiti doktora, mali doktorski set sa stetoskopom i toplomjerom ili drveni set posuđa za čaj može im još više obogatiti igru. Ako vole kuhati, dječja kuhinja s priborom bit će im pravo oduševljenje.
Trgovina s blagajnom je odlična za učenje brojeva i komunikaciju.
Set alata za male majstore? Pomaže im da se osjećaju kao mama ili tata dok popravljaju stvari u kući.
Ali najbolja „igračka“ ste vi. Kad dijete vidi da ste se uključili u njegovu igru, kad mu kažete: „Molim vas, jedan čaj s mlijekom!“ ili „Doktorice, boli me trbuh?“, to je ono što će ih najviše razveseliti.
Igranje uloga je način na koji djeca obrađuju svijet oko sebe, razvijaju komunikaciju, emocije, logiku i kreativnost.
Ako želite potaknuti ovu vrstu igre, najbolji savjet je, jednostavno se pridružite. Uđite u njihov svijet, igrajte se s njima, postavljajte pitanja i pustite ih da vode priču.
