Ako ste roditelj, sigurno vam je poznata scena: dijete gleda crtić i oči mu doslovno sjaje. Smije se, pjeva s likovima, navija za njih i zna svaku njihovu rečenicu napamet. A onda, kad crtić završi, uzima plišanca s istim likom, bočicu s njihovom slikom ili stavlja ruksak sa svojim herojem na leđa kao da se sprema u akciju.
Možda vam je u tom trenutku prošla misao: “Pa što je toliko posebno u tom crtiću?”
Iako znamo da se gledanje ekrana djeci ne preporučuje u velikim količinama, realnost je takva da ih djeca ipak gledaju. Ujutro uz doručak, popodne nakon vrtića, vikendom s roditeljima. I ne samo da ih gledaju, već te likove duboko upoznaju i povezuju se s njima na način koji nas odrasle često iznenadi.
Ali iza te „opsesije“ crtićima ne krije se samo zabava. Djeca u tim likovima pronalaze nešto puno više. Sigurnost, prijateljstvo, rutinu i osjećaj da ih netko razumije.
Crtići kao emocionalni oslonac
Djeca vole ono što im je poznato. Crtići im nude svijet u kojem se stvari ponavljaju, u kojem svaki lik ima svoju ulogu i gdje se sve na kraju uglavnom dobro završi. To im daje osjećaj sigurnosti.
Kad dijete gleda isti crtić svaki dan, ono zapravo ne radi to zbog radnje, nego zato što zna što ga čeka. Zna da će Paw Patrol riješiti problem, da će Peppa Pig nešto naučiti i da će Elsa otpjevati svoju pjesmu.
To ponavljanje i predvidljivost smiruju djecu. U svijetu koji je za njih često prebrz i pun novih pravila, poznati likovi iz crtića predstavljaju nešto stabilno.
Osjećaj prijateljstva i identifikacije
Dijete ne gleda crtiće kao što mi gledamo film. Ono se u likove uživi. Djeca ne razlikuju jasno gdje završava priča, a gdje počinje stvarnost. Njima su ti likovi stvarni.
I upravo zato ih žele imati uz sebe i kad televizor nije upaljen. Naprimjer, nosit će bočicu s Frozen Elsom u park i hvalit će se prijateljima. Ruksak s Chaseom iz Paw Patrola mu je, na neki način, emocionalna podrška kad ulazi u novu prostoriju punu djece.
Ti likovi djeci daju osjećaj da su uz nekoga poznatog, da nisu sami.
Likovi kao ogledalo osobnosti
Zanimljivo je i to da se djeca često vežu za određene likove na temelju vlastitih osobnosti ili osobina koje im se sviđaju. Djevojčice koje vole samostalnost i slobodu često biraju Elsu. Djeca koja su odgovorna i vole red vežu se za Chasea. Oni koji vole brinuti o drugima obožavaju likove poput Rubblea ili Marshalla.
Ponekad djeca biraju likove koji su potpuno suprotni od njih samih, što je također važno. Kroz igru i povezivanje s tim likovima, djeca istražuju druge osobine, ponašanja i načine kako se nositi sa situacijama.
Plišanci, torbe i bočice s likovima su mali podsjetnici na poznato
Plišanci s likovima iz crtića često postaju najbolji prijatelji. S njima se ide spavati, putovati, kod doktora. Oni šute, ali su tu i djetetu to puno znači.
Bočica s omiljenim likom nije samo „fora stvar“. Dijete će rado piti vodu iz nje jer mu je emocionalno privlačna. Ruksak s herojem kojeg voli daje mu osjećaj važnosti i hrabrosti dok ulazi u nove situacije.
Roditelji često ne primjećuju koliko te sitnice mogu pomoći u stvarima koje djeci nisu jednostavne kao što je odlazak u vrtić, kod pedijatra, prva noćenja kod bake…
Likovi iz crtića kao produžetak igre
Kada se crtić ugasi, priča se ne završava. Djeca nastavljaju glumiti scene, izmjenjuju dijaloge i izmišljaju nove avanture.
Tu dolazi prava moć ovih likova. Postaju dio igre, mašte, svakodnevice. Igračke, plišanci, torbe, kutije za užinu… sve to nisu samo predmeti. To su mali komadići svijeta koji dijete poznaje i voli.
Umjesto da se borimo protiv crtića, možemo ih promatrati kao alat. Ne kao zamjenu za stvarnu igru, već kao produžetak nečega što dijete već voli.
Ključna stvar je ravnoteža. Nema potrebe da dijete gleda ekran satima, ali ako se povezuje s određenim likovima, možemo te likove uvesti u svakodnevne rituale. Kroz igru, kroz predmete koje koristi, kroz zajedničko vrijeme.
Tako se osjećaju viđeno, sigurno i sretno.